beats by dre cheap

Ti ne tražiš moja objašnjenja, nego moja izvinjenja i pokoravanja.

Kad bolje razmislim, draže mi je što je ne poznajem dovoljno, ili je poznajem možda čak i previše dobro. Uvijek jedva čekam da ode, da se oslobodim kandži i okova od zraka njenih riječi koje se mene ne tiču a meni su namijenjene. Ne pričamo nikad o onome o čemu želim da pričam, i dajem slobodu govoru, mada mi je razlog nepoznat. Kako kaže jedan pametan čiko: "Slušalac je babica u teškom porođaju riječi.". Nedostaje mi da istresem misli koje su upakovane i koje mogu da duže izdrže u meni, da me kopkaju, da im to godi jer se hrane besplatno a ja ih skupo plaćam. Kao bakterije. Sve je to fino i ugodno, ali opet je tu činjenica da mi u toku naših razgovora nikad nismo obje prisutne i da su naše riječi vještačke. Mi ne hodamo istim stazama, mimoilazimo se, osmjehujemo se, ali to nije osjećaj oslobađanja. To je neutralan osjećaj, neopisiv. Opet, ne dira me toliko manjkavost osjećaja koji izbijaju iz mene kao zrake Sunca kroz roletne i golicaju nas iako smo jako daleko od istog. Ne dira me ta njena bezosjećajnost kao što to radi strah od njenih prohtjeva i uvjeta koje ja prihvatam i moj višak hrabrosti obučen u kostim mene same, a ustvari se samo nepotrebno krije u meni i nije je briga za mene, već samo za sebe. Pije moje suze kao vampir krv. Razišle smo se mi, odavno. Čekam da se opet sretnemo na toj raskrsnici na kojoj nam se putevi ukrštaju kao mala, šuplja kocka u kojoj je čisto i iskreno ono ništa, i to je bolje od onog neiskrenog i lažnog svega. Drago mi je. To 'ništa' mi poklanja izbor uzimanja i stvaranja 'nečega', a 'sve' mi poklanja izbor odricanja 'nečega'. Htjela sam da nastavim put prema njoj jer nisam vidjela njegov kraj od zagušljive magle, ali sam znala da ta ista zagušljiva dama ne postoji, a moj jedini način stići negdje su stepenice. Iste one po kojima hodajući nemam vremena na pretek za razmišljanje o bilo čemu, već samo par koraka do mjesta gdje će se otopiti led na mojim smrznutim nogama. Sad mi je toplo, ali ta toplota je hladna jer je njen razlog hladan i nije mi ni do čega jer ništa ne mogu dotaći dok mi njen glas i njene riječi odzvanjaju u ušima i dolaze u obliku bića. Znam, mama, ti nisi zla. Ti mi želiš sve najbolje i ti ne možeš biti zla jer bi te to pojelo. Ali, treba da znaš da tvoje riječi mogu biti bolne. Bol izjeda moje blijede obraze pod kojima ključa krv, a ne nalazi načina da se pokaže i oslobodi, i to je kao vulkan koji se stotinama godina priprema i šuti dok ne eruptira, ali, žao mi je, ja nemam toliko vremena. I drago mi je što nemam jer bi moje vatre bilo toliko da bi bilo i više nego dovoljno da sprži cijeli univerzum, a ja njemu želim sve najbolje. I tako, moji obrazi ostaju i dalje blijedi...

Mjesec i noć će vječno pripadati jedno drugome.
http://frozzica.blogger.ba
25/11/2014 22:23