<body>
VOLIM TE.



09.10.2017.

A to te ubilo, mila, umalo te ubilo...

Iskreno sam se zaželjela njegovog društva kao nekad. Onako da mi kaže - za sat vremena se spremi, idemo na ručak u gradu. Ili na sladoled. Može i kino. Zaželjela sam se njegovog dodira, onog iskrenog, nježnog, da upija svaki dio mene dok me miluje. Zaželjela sam se i da mi fali, onako kao nekad iako je svaki dan tu. Da osjetim potrebu biti kraj nekoga ali ne fizički nego psihički kako je znao samo on. Sad kao da ne zna. Kao da je zaboravio... I onih večeri kada dođem kod njega i samo ležimo, gledamo film, kada sam čupava i bez šminke. Kad se namještam kao malo mače dok me češka po kosi. Zaželjela sam se onog poljupca ujutro, čim oči otvorim. Toga previše sam se zaželjela. Prije dva dana mi je natjerao suze na oči a nisam ni ustala iz kreveta. To je jako boljelo... A on nije ni primjetio. Zaželjela sam se da i da mi grije noge. Da poljubi u vrat. Da me štipne dok niko ne gleda. Zaželjela sam se i one poruke ujutro i navečer. Iako dobijem i sad tu istu poruku ujutro kao i prije tri godine, osjećaj nije isti. On kaže da sam se zasitila, da su mi dosadile poruke i da su mi postale navika da ih čitam, ali ne... njegova slova nisu ista jer su mehanička.. nisu Kao nekad. Zaželjela sam se i onog pogleda iz kojeg sve pročitaš. Zaželjela sam se i da mi kao nekad priđe sa leđa i zagrli, da mi kao nekad gleda u oči i miluje me po kosi... Zaželjela sam se i pmsa, vrištanja, pa pomirdbenog ljubljenja dvije minute poslije, pa suza 30 sekundi kasnije iz nikome znanih razloga. Zaželjela sam se da kuha za mene kao nekad i govori kako je bolji kuhar. Da mi otvori vrata, obuče kaput, pita kako sam provela dan. Zaželjela sam se starog njega pored sebe..